Daleko od gradske vreve i gužvi, u miru i zelenilu bajkovitog Hrvatskog Zagorja živi Nada Horvat, pjesnikinja i pripovjedačica poznatija kao autorica nagrađivane slikovnice „Mica Poštarica“. Davnih dana zamijenila je svoj rodni grad Osijek velikim središtem – Zagrebom gdje je upisala i diplomirala teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

No interes za brojke i računanje, nadvladala je njezina opčinjenost lutkama i lutkarskim kazalištem zahvaljujući susretu s Lutkarskim studijem „Kvak“ za koji je počela pisati kratke lutkarske igrokaze. O pisanju igrokaza puno je naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke, osnivačice „Kvaka“ čija je osnovna ideja bila da kroz jednostavnost i poetiku lutkarskog izraza, lutkarsko kazalište postane medij za promicanje važnih životnih vrijednosti.

Rezultat te suradnje Nada Horvat pretočila je u zbirku kratkih lutkarskih igrokaza „Hoću biti Brljiban“ (Školska knjiga, Zagreb, 1986). Ta je knjiga postala temelj za nastanak brojnih igrica među kojima su Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko, a koji su 2019. godine sakupljeni i objedinjeni u knjizi „Brljibanovo kazalište“ u izdanju Ibis grafike.

Izdavač Ibis grafika zbirku Nade Horvat „Brljibanovo kazalište“ uvrstio je u međunarodni projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica. Učenici osnovnih škola širom Hrvatske tako su se nakon više od trideset godina od njihova nastanka po prvi puta susreli s Brljibanovom, Bumbazurom, Zvrnziborom, Brncilijom čija neobična imena lome i petljaju jezik i nama odraslima. Uz pomoć učenika i njihovih mentora, odlučili smo omogućiti djeci da sama postave pitanja autorici o onome što najviše zanima ili zbunjuje, a sve kako bismo ih približili i upoznali s piscima i ilustratorima čije knjige u sklopu projekta s zanimanjem i oduševljenjem čitaju.

Ilustracije: Pika Vončina

OŠ Banija

Melanie Hrženjak, 4.

Kako je književnica smislila ime Brljiban?

Moja prva zbirka lutkarskih igrokaza nastala je dok sam kao lutkarica i tekstopisac sudjelovala u predstavama Lutkarskog studija „Kvak“. Studio je vodila prof. Vlasta Pokrivka, koja je istodobno predavala lutkarstvo na školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu, pa je kazalište znalo poslužiti i kao vježbalište. Učenice (tada su to bile uglavnom djevojčice) silno su uživale u tim satovima lutkarstva i same smišljale kojekakve scene. Jedna od njih smislila je i ime Brljiban i ime je postalo popularno. Kasnije nitko više nije znao tko je zapravo smislio to ime (za jednu lutku koja je bila slična ptici), a meni se svidjelo, pa sam ga prisvojila. Takav postupak se u književnosti, osobito u pjesništvu, zove nađena poezija. Recimo postoje cijele pjesme u kojima je pjesnik gotovo doslovno zapisao što je, na primjer, čuo u tramvaju i sl.

Kako bi nazvala njegovu sestru?

Brljibandica (ako bi bila slatka) ili Brljibanduša (ako bi bila oštar lik)ili Brljica (ako bi bila baš malecka), ovisi o tome kakav bi lik bila. Recimo netko, tko jako voli Brljibana, ili netko tko ga pomalo zafrkava … Brljka, Brljana…

OŠ Jurja Dobrile, Rovinj

Nina Roža

Što vas je potaknulo da se počnete baviti pisanjem i koliko dugo pišete?

Ne bih mogla reći da me nešto osobito potaknulo. Čini mi se da sam oduvijek znala da želim pisati, a osobito mi je to postalo jasno kad sam krenula u školu.

Premda su mi u osnovnoj školi sastavci slabo išli. Uvijek mi je bila muka kad je trebalo nešto sastaviti i obično bih čekala mamu da mi pomogne. To je izgledalo ovako:

Mama kaže jednu rečenicu.

Ja kažem: „Nije dobro.“

Mama popravi rečenicu, ja opet kažem: „Ne, ni to ne valja.“

I tako sve dok JA ne bih bila zadovoljna SVAKOM  rečenicom i cijelim sastavkom. Mora da je moja mama imala dobre živce.

Tea Višković

Otkud vam inspiracija za sve te igrokaze?

Dio igrokaza napisan je za lutke koje su već postojale. To je bilo kao da mi one same govore (znam da zvuči malo čudno, ali to je najtočniji opis). Kad lutka ne postoji, onda je zamislim.

Ian Folo

Zašto je zbirka nazvana baš tim imenom? Što to uopće znači?

Bila je to jedna brbljava lutka.

Gregor Žilbert

Kako ste dobili ideju za sve te igrokaze?

Pretpostavljam da sam neke ideje o pisanju igrokaza dobila, zato što sam radila u kazalištu. Ali ideja je samo početak. Ostvarenje ideje zahtijeva vježbanje i upornost. O pisanju igrokaza, puno, zapravo sve sam naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke.

IV. OŠ Varaždin

Napisali ste šaljive igrokaze. Što vas je potaknulo na pisanje igrokaza?  Odakle vam ideja za likove? Zašto baš Brljiban?

Radila sam kao lutkarica u Lutkarskom studiju „Kvak“, kao lutkarica i tekstopisac. Tekstopisac znači da se od mene očekivalo, da pišem predloške – tekstove za predstave ili za pojedine scene. Neke sam napisala za lutke koje su već postojale, a neke sam zamislila, pa je lutkarica napravila lutku po mojoj zamisli. A zašto baš Brljiban? Svidjelo mi se ime. Mislim da dobro opisuje lik.

Koji vam se igrokazi (likovi) najviše sviđaju? Koji su vam najsmješniji? Vi ste i lutkarica. Što to točno znači?

Kad bih mogla birati, mislim da bi to bila igrica Noćni Mrkač. Za nju bih mogla reći da je to na neki način moj životopis. Inače smatram, da je sve što pisac napiše, na neki način autobiografija i da je gotovo nemoguće napisati nešto što nije autobiografija. To vrijedi za svakog čovjeka, a ne samo za pisca. Kako opisujemo nekoga? Pa po tome kakva su njegova djela. Razlika je samo u tome što je pisac to već pretočio u riječi, pa drugi to ne moraju. Pisac uvijek piše o nečemu što razumije i s čim se može poistovjetiti. Ali to mora biti onaj njegov dio s kojim se i drugi ljudi mogu poistovjetiti. Inače ih neće zanimati.

To, naravno, ne znači, da će na primjer, pisac krimića postupiti kao zločinac u knjizi, ali pisac taj lik mora razumjeti i to što o njemu zna, tako dobro opisati da ga i mi razumijemo pa ga na neki način možemo i opravdati. Postoji francuska poslovica: Sve razumjeti znači sve oprostiti.

Ne bih mogla reći, koji mi je igrokaz najsmješniji. Mislim da ih je velik broj.

Što znači biti lutkarica? Ja sam kao lutkarica amater. Nisam se za to školovala. Lutkarstvo je složena umjetnost koja uključuje i kreiranje lutaka i baratanje njima (to se zove animacija, tj. oživljavanje likova, doslovno, udahnjivanje duše u njih. Zato se ta ista riječi koristi i za crtiće – i njih treba oživjeti).

OŠ Tar –Vabriga

Eva Kocijančić

Kako ste postali spisateljica za djecu?

Oduvijek sam znala da želim pisati i uvijek sam nešto piskarala, ali nisam očekivala da ću postati spisateljica za djecu. To je i mene samu iznenadilo. Moram priznati da bih voljela da mogu napisati nešto i za odrasle, ali ne znam kako. Da, napisala sam barem stotinjak pjesama za odrasle, ali za sada ih nitko ne želi objaviti, pa se već duže vremena spremam da ih objavim na fejsu.

Koliko ste knjiga napisali?

Ako uračunamo slikovnice, jedno dvadesetak sam ih objavila, ali napisala sam ih i više. Neke ne valjaju, pa nisu za objavljivanje, ali stoje u ladici, neke bi se mogle objaviti … Vidjet ćemo…

Koja je vaša najpoznatija knjiga?

Do sada je najpoznatija bila „Mica Poštarica“, slikovnica koja je nagrađena „Ovcom u kutiji“. A sad mislim, da će je „Brljibanovo kazalište“ preteći u poznatosti, pogotovo zato što je to već druga knjiga o Brljibanu (prva je objavljena davne 1987. U izdanju „Školske knjige“, i zvala se „Hoću biti Brljiban“. Ta knjiga je i ilustrirana lutkama po kojima je određeni broj igrica i nastao (Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko).

Po čemu su prepoznatljive vaše knjige?

Pa trenutno, ako izuzmemo Brljibana, najpoznatije su po tome što ih je najviše o mačkama. Zbirke priča: „Zgodice o micama“, „O micama i macanima“, romani „Mjaukač, roker, pankerica“ i „Mica Lakomica i zlatna ribica“ i desetak slikovnica. Ove godine treba izaći iz tiska zbirka priča „Slučajevi Macana Detektiva“ i podulja slikovnica „Sjenolovka i dva mačora“.

Pišete li i basne?

Ne, ali sam jednu Ezopovu basnu malo preradila. To je basna o lisici i gavranu, tamo gdje on drži u kljunu komad sira, a ona ga laskanjem nagovori da propjeva i tako se dočepa slasnog zalogaja. Kod mene umjesto lisice nastupa Mica Lukavica, a i završetak je drukčiji.

Koliko vam otprilike treba za napisati knjigu?

Za romane između godine i godine i pol, a za priče i pjesme ne bih mogla reći. Naprosto ih pišem, pa kad se skupe složim ih u zbirku.

OŠ Veliko Trgovišće

Dragi moji susjedi, budući da živim u blizini, nadam se da ćemo se, kad prođe samoizolacija, možda i sresti.

Nina Muselin 3.r

Odakle vam inspiracija za tako prekrasne igrice?

Hvala na komplimentu. Nadam se da to zbilja i misliš. Ako možda i sama želiš pisati, vježbaj se u tome da uvijek govoriš samo istinu. To ne znači da svakom neugodnu istinu treba sasuti u lice. Upravo suprotno. Treba ili šutjeti tj. ne govoriti ništa, ili nastojati u toj istini naći i nešto dobro i nježno je upakirati, tako da primatelj poruke ne bude ranjen. U tome se sastoji svo umijeće pisanja.

Pročitala sam da ste studirali matematiku. Kako to da niste predavali u školi?

Jesam, predavala sam dvije godine u srednjoj školi, a kasnije još dvije godine na osnovnoj.

Zašto pišete za djecu, a ne i za odrasle?

Pišem i za odrasle, ali nitko to (zasada, nadam se) ne želi objaviti.

Emanuel Jurički, 1.r

Tko je Brljiban?

Brljiban je bio jedna nestašna i brbljava lutka i puno je pričao, pa sam ja, eto, nešto i zapisala.

Što vas je navelo da počnete pisati? Zašto igrokaze?

Oduvijek sam piskarala. A igrokaze zato što sam kao lutkarica i tekstopisac radila u Lutkarskom studiju „Kvak“ (od tekstopisca se očekuje da piše. Zapravo sad sam se, pišući ovo, sjetila kako je bilo. Tekstopisac Lutkarskog studija „Kvak“ prije mene je bila Jadranka Čunčić – sigurno ste za nju čuli, ona isto piše kratke igrokaze. Onda ona nije imala vremena, ako se dobro sjećam, mislim da je željela diplomirati, pa se morala posvetiti učenju, pa su uzeli mene).

OŠ Mahično

Pitanja sastavili: Maxim Bosiljevac, Lorenzo Ivka, Matej Laić, Luka Lovasić, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Vid Pešut, Regina Sušilović, Petra Vladić, Jakov David Vuković, Karla Zdelar

Kada vas je počelo zanimati pisanje i zašto?

Vrlo složeno pitanje, na koje zapravo nemam odgovor. Odnosno mogu odgovoriti samo na pitanje kada – bilo mi je šest ili sedam godina, kad sam shvatila da mogu dobro baratati riječima (riječi su materijal od kojeg se stvara književno djelo, jednako kao što su boje ili glina, slikarski ili kiparski materijal).

Kad ste napisali svoju prvu knjigu, s koliko godina? I kako je onda bilo bez računala?

Cijelo sam vrijeme pisala i kad su mi bile 33 godine shvatila sam da imam dovoljan broj pjesama za zbirku. Složila sam zbirku i ponudila je nekolicini izdavača, ali svi su je odbili (dosta vremena kasnije sve su te pjesme objavljene u časopisima za djecu, u zbirci „Mjesečevoj zaručnici govori car“, a neke će ući i u novu zbirku „Zmajski poljupci“, koja bi trebala izaći negdje početkom iduće godine). Onda sam tu prvobitnu zbirku, poslala Vlasti Pokrivki, koja je vjerojatno uočila moj dar za malu formu, pa me pozvala u svoj lutkarski studio „Kvak“. Tamo sam napisala svoju prvu zbirku lutkarskih igrokaza (i svoju prvu objavljenu knjigu): „Hoću biti Brljiban“.

A kako je bilo bez računala?

Pitanje u prijevodu glasi: Kako možeš znati da ti nedostaje nešto što ne postoji?

Ja, kao i nemali broj pisaca, prvu verziju teksta pišem rukom. Kažu da između ruke i mozga postoji neka čvrsta veza (ne mislim na onu da mozak upravlja pokretima, nego na nešto puno suptilnije). Računalo je velika, velika pomoć, prilikom sređivanja teksta. To je uvelike skratilo proces pisanja, osobito dugačkih romana.

Kako dobivate tolike ideje za pisanje?

Čim više pišeš, tim ti više ideje same dolaze.

Koja vam je najdraža knjiga (tuđa)?

„Pripovijest o Dr. Doolittleu“. Kad sam bila mala, znala sam je napamet. Silno sam željela i još uvijek želim naučiti jezik životinja. U zadnjih desetak godina otkrilo se da je to moguće i već postoji relativno velik broj ljudi, koji su uspjeli to naučiti i o tome napisali knjige. Kod nas su dvije prevedene „Što govore vaše životinje“ i „Životinje imaju osjećaje“.

Omiljeni pisac?

Nemam. To se s vremenom mijenja.

Volite li više čitati knjige ili gledati filmove?

Volim i jedno i drugo.

Što vas je inspiriralo da knjigu nazovete Brljibanovo kazalište?

Očito, sam Brljiban. Prva knjiga o Brljibanu zvala se „Hoću biti Brljiban“, pa sam ovu željela nazvati „Brljibanove igrice“. Taj naslov je, međutim, već bio iskorišten za seriju slikovnica o Brljibanu (nisu još objavljene). Brljibanovo kazalište bilo je gotovo pa jedino moguće rješenje.

Kako ste došli do neobičnih imena Brljiban, Bumbazur i Zvrnzibor, Brncilija…?

Neka od njim sama sam izmislila (često zato da bi se rimovala s nečim što sam željela reći), velik broj je smislila lutkarica, Vlasta Pokrivka, a neka su nastala spontano tijekom proba i Vlastinog rada s učenicama škole za odgajatelje.

Kako morska psina može biti tako fina, svilena k’o svilen bonbon, tj. zašto ste baš morskog psa usporedili  sa svilom?

Ne bih znala reći. Riječi imaju vlastiti život i najbolje pišem kad samo slušam. A možda mi se činilo da se krljušti morskog psa na suncu svjetlucaju slično kao i svila na suncu – sivkasta svila.

OŠ Oroslavlje

Nika Juriša

Jesu li likovi prema stvarnim likovima?

U načelu jesu. Ali ne u smislu, da vidim svog susjeda, pa kažem, eh sad ću ja od njega napraviti Bubanka. Nego pisac kroz komunikaciju stječe neka znanja i onda ih pretače u riječi.

Premda je igrica „Ali nisam, kad ti kažem da nisam“ nastala tako što sam prisluškivala. To je bilo u vrijeme dok sam još studirala. Došla sam kući i zastala pred svojom podstanarskom sobom, jer sam iz nje čula neke glasove, pa nisam željela nepozvana „banuti“. Moja cimerica očito je žustro razgovarala sa svojim dečkom. Evo što sam čula:

Ona: Brzvrmrgrtih tohkohbr (tako je brzo govorila da nisam ništa, ama baš ništa razumjela)

On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…

Ona: Brgrmruhahjoj,ma,grtrc…(posve nerazumljivo)

On.: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…

Nakon što se to neko vrijeme ponavljalo, postala sam svjesna da prisluškujem, pa sam otišla i pričekala na ulici dok njih dvoje nisu izašli zagrljeni.

Što vam je u djetinjstvu bilo najljepše, a što najgore?

Odrasla sam u (tada) predgrađu grada Osijeka. Ulice su bile široke sa svake strane bio je travnjak i drvored, pa tek onda pločnik. U ulici je bilo puno djece, velike obitelji. Po cijele smo se dane igrali na ulici (tada još nije bilo automobila, pa smo nesmetano pretrčavali cestu) npr. „Došla majka s kolodvora“, piljaka, „Gdje se bruse škarice?“ „Care, care, koliko je sati?“, a ponekad bi nam netko od odraslih koji nas je kao čuvao ispričao ili pročitao priču.  Kasnije, kad smo krenuli u školu, čim bismo došli kući, frknuli bismo torbu u hodnik ili predvorje ili je naprosto ostavili u veži i odmah bismo nastavljali igru. Tada smo se već igrali graničara, „Došli smo iz Južne Amerike“ (ta igra zahtijeva razmišljanje), a mi djevojčice igrale smo se lutkama koje smo same napravile – bile su to sasvim jednostavne lutke, bez ruku i nogu, imale su samo glavu i trup. Ali to nas nije sprječavalo da im šijemo odjeću od krpica koje smo dobivale od „stare Totovice“, koja je bila krojačica i pekla najbolje kolače. Na ulici smo u stankama od igra i jeli, obično kruha i masti ili kruha i pekmeza – maslac je bio skup, a margarin još nisu izmislili.

Najgore mi je bilo kad su djeca mučila životinje, npr. gazila mrave ili žive leptire nabadala na konac (takmičili su se čiji će konac biti duži, tako da je na jedan konac znalo biti nabodeno i pedesetak leptira). Tada je leptira bilo u izobilju, cijela jata. Bilo je naravno i komaraca, kojih za razliku od leptira ima i danas.

Lovro Kosmat, 2.b

Jesu li u vašem djetinjstvu postojale tako teške bolesti kao danas?

Jesu, ali mislim da nisu bile iste. Postojale su, naravno, ospice koje se tada uopće nisu smatrale teškom bolesti, nego nečim što naprosto treba preležati, po mogućnosti u polumraku. U kućama, gdje je bilo puno djece, čak se smatralo poželjnim da se svi što prije zaraze, pa da se to skine s vrata. Ne sjećam se da je ikada itko od ospica imao neke posljedice, i svi smo kasnije na njih bilo otporni. Bile su tu male boginje, isto prilično bezazlene, ali STRAŠNO neugodne. Svrbjelo je da poludiš, a nisi se smio češati, jer bi onda razgrebao mjehurić u kojem je bila neka bjelkasta tekućina i ostao bi ti ožiljak. Nezgodno ako je na licu. Tako da su mame jako pazile, osobito na nas kćeri, pa su te mjehuriće posipale puderom i ne sjećam se više sve čim, da nas manje svrbi. Treća uobičajena bolest bila je veliki kašalj, ili magareći kašalj, kako smo ga mi djeca zvali i koji je mogao ostaviti posljedica na plućima –  tada još nije bilo antibiotika, odnosno bilo ih je, ali ni izdaleka u tako širokoj uporabi.

Onda šarlah i difterija, opasne bolesti i najgora od svih trbušni tifus, bolest koja je u mome kraju tada bila još relativno česta, a danas, hvala bogu, gotovo da je i nema.

Loza Leško Babić, 2.b

Kada imate najviše inspiracije za pisanje (u kojem dobu dana)?

Sama ideja, tj. kako ti kažeš inspiracija, može doći u bilo koje doba dana (pa čak i noći), ali rad na ideji je kao i svaki drugi posao. Sjedneš ujutro, nakon doručka i pišeš.

Daria Blažinić, 2.a

Je li Brljiban lutka ili čovjek?

Kako za koga. Kad je nastao, mislili smo da je lutka, ali nedavno je umjetnica, redateljica i producentica Helena Bulaja napravila slikovnicu, u kojoj je Brljiban brbljavi dječačić.

Kako izgleda Brljibanka?

Ovisi o Brljibanu. Ako je Brljiban ptica, onda je i ona vjerojatno ptičica, a ako je dječačić, onda bi mogla biti djevojčica.

Zora Draganić, 2.b

Zašto su igrokazi tako smiješni?

Nisam to namjerno napravila. Naprosto je tako ispalo.

Ema Draganić, 2.b

Odakle tako puno ideja za igrokaze?

Za svoju prvu knjigu „Hoću biti Brljiban“ ideje sam najčešće dobivala u samom lutkarskom kazalištu „Kvak“ (bilo da pale na pamet meni ili nekom drugom članu kazališne družine). A ostatak igrica sam napisala u razdoblju od gotovo 30 godina. Kad se broj igrica podijeli tim brojem, onda to i nije tako mnogo.

OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica

Ema Dobrenić, 3.c

Koliko vam je vremena trebalo za tu knjigu?

Trideset i jednu godinu. No u međuvremenu sam pisala i druge stvari.

Natali Marušić

Kako se osjećaju likovi u igrici „Kad se nešto može čuti?“

Pa čini mi se da se najprije natječu, da bi kasnije uvidjeli da obojica imaju mana i shvaćaju kako te mane mogu ispraviti. Ali se ne sjećam, da sam to željela reći, dok sam tu igricu pisala.

Razgovor s autoricom je preuzet s https://nasamalaknjiznica.org/razgovor-s-piscem-nada-horvat/

(Pristupljeno 27. 4. 2020.)