Da bi dijete voljelo sebe, mora se osjećati voljeno od strane ljudi koji ga okružuju. Tu se prvenstveno misli na mame i tate, pa onda bake i djedove, te braću, sestre, tete i stričeve o ostalu rodbinu. Naravno da volim svoje dijete – misao je svakog roditelja. Rodila sam ga, brinem se za njega, radim da bi on ili ona imao ili imala sve što poželi – neupitno je da ju ili ga volim. No, zašto onda mnogi odrasli ljudi nisu sigurni u to da su ih roditelji voljeli. Doduše, sigurni su da su se roditelji brinuli za njih, nahranili ih i kupili im sve što im je trebalo, ali da su ih baš voljeli...

Razmislite dobro no sljedećem, posebno ako ste roditelj.
Kada vaše dijete, svejedno od koliko godina, napravi nešto što ne smije (zavisno od godina to nešto se mijenja, ali mislim da svatko može smisliti neki primjer), što napravite? Vičete, upozoravate, objašnjavate, kaznite? A što napravite kada vaše dijete napravi nešto što je u redu? Pospremi stol, pospremi sobu, opere suđe, posluša vas? Pohvalite, zahvalite se, hvalite se drugima, nagradite?

Naravno da loše ponašanje treba kazniti. Ali nikako ne smijete zaboraviti da dobro ponašanje treba pohvaliti. Roditelji podrazumijevaju da se dijeca ponašaju dobro i da to tako treba biti i da se to ne treba previše isticati. Isto kao što se podrazumijeva da roditelji vole svoje dijete. Nije to potrebno isticati, to se (prešutno) zna.

Napravite mali test. Uključite svoje senzore i pratite svoje reakcije na ponašanja svojeg djeteta. Koliko ste puta rekli u danu rečenice popout „To je krasno. Baš si to dobro napravio. Bravo, odlično. Hvala što mi pomažeš.“ a koliko puta „Stoput sam ti rekla..., Hoćeš molim te prestati sa ..., Na tebe se ne mogu osloniti..., Ništa mi ne pomažeš..., Sram te bilo, kako si to mogao reći/učiniti...“

Kladim se da će rečenica iz druge grupe biti više. Ako nije tako – čestitam!! Ali najčešće je. Ne zato što smo mi svi skupa loši i zločesti roditelji, nego smo, eto, tako odgojeni. Tako se razgovaralo s nama, s našim roditeljima, s našim bakama i djedovima. I tako smo i mi naučili. No, dobra vijest sa svim naučenim stvarima i ponašanjima je, da ako smo ih jednom naučili, znači da ih se možemo i odučiti.

Zamislite si situaciju u kojoj se prosječno nekoliko puta tijekom dana nađe dijete. Viče se na njega da nešto ne smije – proljevati, bacati, razbacivati, odgovarati... I u redu, svako dijete razumije da se te stvari više ne smiju raditi, da to ljuti roditelje, a svako, ali baš svako dijete, želi prije svega roditeljsku ljubav i pažnju. Bilo ono staro 2 godine, 12 ili 20 godina. I dijete odluči da neće više raditi neke stvari koje roditelja ljute ili žaloste. Ali ako ne pohvaljujete dijete za neka ponašanja, ako ono ne zna koja to ponašanja vas razveseljuju i čine sretnima (jer se podrazumijeva da se dijete ponaša dobro, pa to ne ističete i ne pohvaljujete posebno) kako da dijete zna kako se treba ponašati? Zna, jer to stalno govorite, kako se ne treba ponašati, ali što da radi umjesto toga? Kako da zna da pospremi umjesto što razbacuje ako ga ne pohvaljujete zbog pospremanja? Kako da zna da ljubazno razgovara umjesto što se svađa i odgovara, kada ga ne pohvalite i ne istaknete kako je to lijepo kada razgovarate?

Rečenica, koja je po meni predstavlja jedna od najbesmislenijih na svijetu, je rečenica koju sam čula od mnogih (vjerujem dobronamjernih, ali se ipak ne slažem s njima) ljudi, a to je „Nemoj ju/ga hvaliti previše, pokvarit će se“

Oprostite svi koji koristite ovu rečenice, ali mislim stvarno – kako se dijete može pokvariti ako mu pokazujete da ga volite, ako ga hvalite, ako mu stalno govorite da čini neke stvari lijepo ili dobro? Na koji način??? Time što će dijete, željno roditeljske pažnje, sve češće koristiti ponašanja koja će dovoditi do pohvala, poljubaca, nagrada, zahvala???
Prije će se dijete „pokvariti“ ako stalno prigovarate, vičete na njega, kritizirate, jer će shvatiti da su to jedine situacije gdje dobija roditeljsku pažnju, pa će izabirati ona ponašanja koja dovode do vikanja, kritiziranja... Jer nije bitno kakva je roditeljska pažnja – da li negativna ili pozitivna, ali je ima. Najstrašnija kazna svakom djetetu je roditeljsko ignoriranje.

No, ako ste se nakon ovog teksta zamislili oko broja pohvala ili kritika koje koristite u tijeku dana, to je jako dobar znak. Nastojte da pohvale budu češće, bit će i vama lijepše.

A ukoliko vam se, u neki loši dan, omakne više kritike, ne brinite se. Djeca znaju da roditeljima moraju puno toga praštati. I vrlo često su u tome puno bolja od odraslih.


Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
S.O.S. telefon – poziv u pomoć