Međunarodni dan borbe

 Zadnjih godina se pokazao paradoks modernog vremena - što je veći stupanj tehnološke razvijenosti, to je veća izloženost prirodnim katastrofama, a njihovi učinci razorniji.

Hrvatska, sa 70 država svijeta, od toga 22 europskih, sudjeluje u procesu izrade nacionalnih platformi za smanjenje rizika od katastrofa.

Prirodne katastrofe nastaju djelovanjem prirodnih sila, a manifestiraju se kao nastajanje potresa, požara, poplave, suše, snježne lavine, olujnog nevremena, odrona i klizanja tla, orkanskih vjetrova, vulkanskih erupcija i dr. Niz stručnjaka vjeruje da iza većeg dijela katastrofa stoji upravo čovjekova navada da mijenja okoliš, remeteći tako klimu i prirodne tijekove.

Kofi Annan, bivši glavni tajnik UN-a, rekao je: 'Samo ako razumijemo prirodu i to kako ona radi, možemo donijeti neophodne odluke. Ljudsko društvo ima odgovornost smanjiti pritisak na prirodne resurse da bismo svi iskusili dobrobit.

Potresi, poplave, požari, suše, snježne lavine, odroni, vulkanske erupcije, tsunamiji…treba li dalje nabrajati ono ružno lice Prirode, načine na koje se Ona poigrava s ljudskim rodom, poručujući nam da se ne igramo s Njom jer je moćna, silna, opaka i neshvatljiva, dajući nam do znanja koliko smo ranjivi i nemoćni pred njenim gnjevom. 

Godišnje se na planeti Zemlji dogode na stotine elementarnih nepogoda, sve jedna razornija od druge, s nesagledivim posljedicama, ljudskim žrtvama i neprocjenjivom materijalnom štetom. Kolika je moć čovjeka da u 21. stoljeću, stoljeću najnaprednije tehnologije, preduhitri hir Majke Prirode i zaustavi njenu razornu moć? Sudeći po sve učestalijim prirodnim katastrofama, s kojim je ljudski rod suočen u zadnjih deset godina, dolazimo do poražavajuće i zasad nepromjenjive istine – pred Prirodom smo mali i beznačajni. 
Istina, napredna tehnologija pomaže nam nešto predvidjeti, što nije beznačajno, ali upravo su nam katastrofe zadnjih godina ukazale na paradoks modernog vremena – što je veći stupanj tehnološke razvijenosti, to je veća izloženost prirodnim katastrofama, to su razorniji njezini učinci, s neizostavnim domino efektom, jer jedna nesreća nikad ne dolazi sama. Takvo mišljenje dijeli većina stručnjaka. 

Upravo je čovjekova praksa intervenirati u okoliš, remeteći tako klimu i prirodne tijekove. Oni bogobojazniji smatraju učestalu dinamiku katastrofa rezultatom Božje kazne za ljudsku oholost i maćehinski odnos spram Prirode. Kojem god mišljenju bili skloni, ono nas treba dovesti do zajedničkog zaključka – ako se nastavi dosadašnji tempo uništavanja resursa prirode, opstanak čovječanstva je ozbiljno ugrožen. I tu smo u začaranom krugu. Čovjek uništava Zemlju, čovjek je može i spasiti. I što je najvažnije, postajemo toga sve svjesniji.