INTERVJU SA SANDROM PAOVIĆ

JA MOGU!

U svakom od nas leži pobjednik. Samo ga treba željeti pronaći!

Ako sam ja mogla, možeš i ti!

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom našu su školu posjetili Sandra Paović i njen suprug Danijel. Bili su aktivni zdravi sportaši, stolnotenisačica i nogometaš, sve dok im se jednog nesretnog dana nije promijenio život. O tom nam je životnom preokretu pričala Sandra Paović.

Sandra Paović zavoljela je stolni tenis još kao djevojčica. Sa smiješkom nam pripovijeda da je tenis bio njezina prva ljubav. U uspješnoj sportskoj karijeri prevladala je najteže prepreke. Nakon Olimpijskih igara 2008. godine, na samom vrhuncu svoje karijere, doživjela je tešku prometnu nesreću čija je  posljedica bila ozljeda kralježnice. Liječnici su joj dali najgoru prognozu – nema šanse da opet prohoda. No, ona nije odustajala pa je uz dugu, tešku rehabilitaciju prohodala. Godine 2012. ljubav prema stolnom tenisu vraća je za stol te je u sljedeće četiri godine postala dvostruka europska prvakinja, svjetska prvakinja i paraolimpijska pobjednica u stojećoj kategoriji. Dobitnica je mnogih svjetskih i domaćih nagrada. Nakon sportske karijere odlučila je život posvetiti pomaganju drugima da u sebi pronađu snagu biti najbolja i najjača verzija sebe. Svoju je priču podijelila s nama, a na kraju smo s njom i s njezinim suprugom zaigrali stolni tenis. Koja je to privilegija! Tko još može reći da je odmjerio snage sa svjetskom prvakinjom!?!

Što Sandra P. kaže o sebi...

Stolni sam tenis počela trenirati s  pet godina u Vukovaru. Imali smo sportsku dvoranu vrlo sličnu vašoj. Već sam kao šestgodišnjakinja znala da želim trenirati stolni tenis i da to želim raditi cijeli život jer mi se to jako sviđalo i mislila sam da mogu biti izvrsna u tome. S četrnaest sam godina postala prvakinja u svom godištu, a sa sedamnaest postajem prvakinja Europe te sa svojom seniorskom reprezentacijom osvajam pregršt europskih medalja. Proputovali smo cijeli svijet, gotovo nema  zemlje u kojoj nismo bili, u kojoj nismo igrali ili trenirali. Bilo je jako naporno, stolni tenis nije lagan, puno treniraš,  puno je to znoja i truda, ali to je ono što sam htjela i nikad nisam odustala. Mnogo sam puta izgubila, često mi je bilo teško, izuzetno teško, ali kad to voliš… kad znaš da si u nečemu izvrstan i da možeš biti možda i najbolji, i da to želiš raditi cijeli život, ništa nije teško, čak i kad izgubiš, ti se digneš  pa još jače treniraš.  Voljela bih da  svako dijete sebe zapita što ja  jako volim i u čemu sam jako dobar/dobra. Kad to shvatiš, kad se to zapitaš i shvatiš što voliš i u čemu si jako dobar/dobra,  onda nemoj nikad odustajati… jer ti to možeš! Sigurno možeš! Ako ja mogu, možeš i ti! To je najvažnija lekcija koju želim prenijeti i koju želim da usvojite i da je nosite kroz život.

A kad je postalo teže…

Sa svojim sam klubom doživjela prometnu nesreću… tešku. Rekli su mi da više nikad neću hodati, da nikad više neću igrati stolni tenis i to mi je bilo strašno teško… bilo je neopisivo teško i još gore. Ali uz vrhunske liječnike i uz ljude koji su mi bili potpora, uz određene vježbe; dogodilo se da uz tu veliku nesreću, ali uz malo sreće i puno truda i vjere u sebe i  svoju snagu, ipak uspijevam stati na svoje noge. Ne mogu dobro hodati, ali ipak mogu pa se vraćam stolnom tenisu. Ovaj put kao parasportašica. Ja sam jedina sportašica u Hrvatskoj koja je nastupala na olimpijskim i paraolimpijskim igrama.

A ljubav?

Danijel je moj suprug, upoznali smo se u dvorani za stolni tenis kad sam nastradala, odnosno kad sam napokon skupila hrabrosti doći ponovo na trening. Zaljubili smo se u toj dvorani i na kraju vjenčali i sad sve radimo zajedno, već sedam i pol godina. Danijel je prije svoje nesreće bio jako izvrstan sportaš, igrao je nogomet. Nakon nesreće morao se oprostiti s nogometom pa je kao osoba s invaliditetom završio  dva fakulteta i upisao treći. Igra i stolni tenis, bio je čak i u reprezentaciji u svojoj kategoriji. Osobe s invaliditetom u stolnom tenisu imaju različite kategorije,  ovisno o stupnju ozljede. To  znači koliko je tko ozlijeđen, može li više nogama ili manje, jesu li mu ruke funkcionalne ili nisu. Danijel je u svojoj kategoriji bio u reprezentaciji Hrvatske. Kao što vidite, nije pokretan od struka na dolje i ruke mu nisu potpuno funkcionalne.

A što Sandra radi danas…

Više ne treniram stolni tenis, ali i sad radim nešto što isto jako volim. Uvijek sam se htjela baviti ili stolnim tenisom ili  životinjama, posebno sa psima. Suprug i ja imamo peseka Rokija, i hotel, vrtić i salon za pse koji se zove Roki. Kad nešto volite, nema veze što vam je netko rekao da niste dobri u tome. Ako vi mislite da ste jako dobri, nemojte nikad odustati.  Jer vi to možete! Ja sam mogla, zašto ne biste vi?!

Što je vrtić za pse?

Vrtić za pse je baš kao vrtić za djecu. Ljudi ostave peseka na pet, šest, sedam, osam sati i odu nešto obaviti, a pesek se kod nas igra. Kad ga vlasnici pokupe, pesek je zadovoljan, umoran, izigrao se i  ide kući. Kad smo gradili našu kuću, odlučili smo da donji kat uredimo za peseke da nam mogu dolaziti i da se igramo s njima. Nije to lagan posao, ali stvarno uživamo. Baš danas imamo sedam peseka na igranju. U hotelu nam ljudi kad putuju i ne mogu voditi svog psa, ostave psa da ga čuvamo, pazimo, mazimo. Pas spava u hotelu, odnosno ima veliki prostor, kao ova sportska dvorana, gdje su  krevetići za pse i  igračke pa se psi zajedno igraju.  Imamo čak i parkić za pse.

Patite li od nekih bolova zbog nesreće?

Da, imam dosta bolova u mišićima, osobito kad se mijenja vrijeme, ali izdržim. Mora se dosta vježbati. Nekad malo odmoriti, nekad vježbati, treba naći balans što nije baš lako jer tijelo  drukčije reagira s obzirom da je ozlijeđeno. Nije nam to lako, ali  bolovi nisu tako strašni da ne možemo izdržati, više se umaramo… Ma, sve  mi to možemo izdržati zajedno.

Mislite li se još baviti stolnim tenisom?

Ne,  moja je karijera završila. Sad imam skoro četrdeset godina i napravila sam sve što sam mogla napraviti. Bila sam i europska i svjetska prvakinja na olimpijskim igrama i paraolimpijska pobjednica. Moja je stolnoteniska karijera završila, no možda jednog dana budem trener za djecu ili tako nešto. Bavit ću se stolnim tenisom na drugi način, pomagati drugima da nauče igrati i učiti druge o važnoj ulozi sporta u životu.

Jeste li razmišljali da postanete trener za djecu koja su imala sličnu situaciju kao vi? Zasigurno je veliki šok za osobu, a kamoli za dijete kad se dogodi takva teška nesreća. Jeste li razmišljali o tome da se djecom bavite u tom smislu da prevladaju svoje strahove i traume nakon nesreće?

Zašto ne, kod nas je, nažalost, sustav loše uređen da uopće ne postoji takvo mjesto, ali ja se nadam da će se u sportu popraviti situacija pa da bi imalo više smisla u tome sudjelovati. Trenutno je sport na izuzetno lošim granama, više se djeca ne bave kako treba sportom, tako da bi svakako trebala motivacija i ovakve pozitivne priče da djeca vide da mogu, da je sport super, da se sportom treba baviti i da oni to mogu. Ako ja mogu, mogu svi!  Ja u to vjerujem. Sport je dobar, i za tijelo, i za glavu i za duh i za druženje, naravno, za osobe s invaliditetom sport znači još i više. Iskreno se nadam da ću u budućnosti moći više pridonijeti u tom smislu. Zasad odlazimo u škole i razgovaramo s djecom. Tkogod  me pozove, idem. Volim razgovarati s djecom i motivirati ih, no svakako bi bilo bolje da je to bolje organizirano pa da se može raditi češće i na nacionalnoj razini.

A škola…

Ja sam vrlo malo bila u školi. Kao klinka bila sam  u reprezentaciji za mlađe, starije i za još starije, tako da sam stalno bila po nekakvim pripremama, turnirima. Nažalost,  malo je vremena bilo za školu. Od predmeta odlično mi je išla povijest i nju sam baš voljela, a najgora mi je bila matematika. Nisam bila najbolji đak,  ali to je bilo tako, ili dvorana ili škola. Sport je prevagnuo, ali ipak sam shvatila koliko je važno naučiti i imati znanje, a ne sve uložiti u sport.  Na kraju sam završila i fakultet i na to sam podjednako ponosna.  Mislim da se i uz sport može biti dobar u školi, samo se treba dodatno potruditi. Škola i sport ne trebaju biti odvojeni, nego bi to trebalo biti povezano.

Je li  teško svako malo govoriti o nesreći i invaliditetu?

U principu nije teško ako imaš dobre slušatelje koji žele slušati što govoriš i koji iz toga mogu izvući neku pozitivnu poruku. Kad djeca slušaju kako Danijel i ja pričamo svoju priču i kad oni osjete kako nam je bilo teško i kako smo sad puno bolje i imamo ispunjen i sretan život, zadovoljni smo i trudimo se i dalje. Ako netko može iz te naše priče izvući nešto pozitivno za sebe, nije nam teško ni žao. Svatko u sebi nosi pobjednika, samo ga mora željeti pronaći. Ja sam tu da pomognem djeci da se ne boje svojih želja i da shvate da to mogu. Kad to shvate, već su pobijedili.

Sandra i Danijel približili su nam život osoba s invaliditetom i sa zadovoljstvom odgovarali na sva naša pitanja, kolikogod ona ponekad bila blesava ili ponavljajuća. Bili su itekako strpljivi s nama.  Divila sam se i tada i kad sam ovo pisala njihovoj motivaciji i životnoj energiji. Najljepši od svega bio mi je ipak Sandrin osmijeh koji nije skidala s lica, čak ni kad je govorila o najtežim trenucima. Dođe mi da se posramim kad dramim jer sutra imam sedam sati ili jer pišemo geografiju. Jedan je to od onih susreta koji te duboko zamisli.