Jednom davno u nekom je dvorcu živjela kraljevna. Nije bila kao princeze iz nekih drugih bajki – nije bila pristojna ni ljubazna. Osobito to nije bila na svoj rođendan, tada joj ništa nije bilo po volji. Umorni kralj i kraljica nisu znali što bi joj još mogli pokloniti – nije htjela ni zlatne lopte, ni pogače od borovnica, ni staklene cipelice… Kada kralj i kraljica više nisu znali što činiti, poslali su paža po savjet.  Iz nevolje ih je izvukao nagluhi dvorski čarobnjak: kraljevna je dobila čarobni ormar koji će joj ispuniti 6 želja, po jednu svakog sljedećeg rođendana. Jedinstvena priča o razmaženoj kraljevni donosi maštovite zaplete, neobične obrate i pravu mjeru besmisla i humora.

Književne i slikovne kvalitete ove knjige čine je izuzetnom. Autorica vrlo jednostavno, a opet živopisno i tečno dočarava unutarnji svijet bijesne i sebične princeze. Ilustracije su vizualno privlačne i obiluju humorističnim detaljima te služe kao sredstvo za produbljivanje razumijevanja priče, prikazujući emocije likova i atmosferu događaja bez odmicanja od tekstualnog predloška.

Annie Cohen Kopchovsky mlada je Latvijka koja živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Odrasla je u obitelji koja šiva i prodaje odjeću, voli čitati avanturističke romane i zaljubljena je u Maxa – mladića koji zna voziti bicikl, no ne zna čitati. Annie u tom ne vidi problem – ona je njega naučila čitati, a on je nju zauzvrat naučio kako se vozi bicikl (bez padanja).

Kao što možete pretpostaviti, Annie nipošto nije obična žena (jer inače o njoj ne bi bila napisana ova knjiga) – 1894. godine krenula je iz Bostona na put oko svijeta. Biciklom. Bez kofera i toaletne torbice, s jednim smotuljkom lagane odjeće i nekoliko svojih fotografija. Uzor joj je Thomas Stevens – biciklist koji je proputovao nevjerojatnu dvadeset i jednu tisuću kilometara. Uz veliki svečani ispraćaj i svesrdnu podršku supruga i njihove djece, Annie je sjela na bicikl i krenula u avanturu kojom će dokazati fizičku snagu žena, ali i sposobnost nevjerojatne snalažljivosti i prilagodbe.

Kako se piše priča? Čarli misli da se prvo treba zapisati uvod. No ako nikad nisi pisao priču, onda ne znaš kako napisati uvod. Počni s mjestom radnje. Treba ti jedan lik (koji ne mora biti glavni junak), a onda još moraš smisliti što će on raditi. Kad god se nešto nepredviđeno dogodi, možeš predstaviti nekog novog lika koji će malo smiriti situaciju. To bi mogao biti jarac Periklo (hm…) ili puran Fridolin (o tome ćemo još razmisliti). Potrebna nam je jedna pačja ili (možda bolje) zečja obitelj. Iako je Čarli rado pomagao Iskri, nije baš mogao napisati cijelu priču umjesto nje. No, Iskra je ipak uspjela, i zato vi sada čitate ponešto o knjizi koja će uskoro stići do vaših ruku. U njoj piše ponešto o zečjem odrastanju, ljetnim zabavama i pjesničkim pothvatima.

Gaj je sasvim obični (uskoro) sedmogodišnjak. Iako još ne ide u školu, posjeduje zavidne matematičke vještine – razumije koncept razlomaka, ovladao je množenjem, a ni preračunavanje raspodjele kolača na nejednake dijelove mu nije strano.

Gaj je srednje dijete – između želja i autoriteta starijeg brata te potreba sestre Lene koja je još mala beba, Gaj se nerijetko nalazi u situacijama u kojima ne zna izreći svoje misli. Posljedica je toga tiha ljutnja – emocije u njemu tinjaju dok ga u potpunosti ne preplave.  Ima prijateljicu  Katju pred kojom se voli dokazivati jer ga ona često izaziva, a on joj na to odgovara. Ponekad se to pretvori u tipičnu dječju svađu, a ponekad od svega ne bude ništa.

Janko odlazi u zasluženu mirovinu. Godinama je živio u jednoj školi i pomagao djeci na satovima anatomije. Pomalo je ostario – zglobovi mu više nisu gipki kao prije, a i nekoliko je puta bio polomljen (i popravljan). Sada odlazi na imanje bake i djeda na kraju šume kako bi uživao u mirnom životu. Baka mu pokloni djedov šešir, a djed svoj stari svečani sako. I Jankova avantura može početi! Upoznavanje sa stanovnicima imanja prolazi relativno mirno, dok susjedi iz sela nisu baš oduševljeni pridošlicom. No Janko uskoro postaje punopravni član male obitelji – djed i baka tetoše ga i paze, popravljaju mu kosti i zube.

Mačke mogu biti svakakve. Šarene, bijele, smeđe, narančaste, s točkama, s crno-bijelom njuškom, s kitnjastim repom. Mogu biti lijene, zaigrane, nezainteresirane, stalno pospane, brze, glasne. A mogu biti i modno osviještene, sa suknjicama i slamnatim šeširima, sa šapama u rukavicama i beskonačno graciozne. A ima i onih drugih mačaka koje vole sladolede, kolače, krumpiriće i mišiće. Ima ih i hvalisavih, lukavih, ratnoraspoloženih, brzopletih i nesnalažljivih. One neke druge mačke su pak glumice ili frulašice ili gazdarice. Jedno je sigurno – koliko god izgledale besposlene, uvijek postoji nešto čime se bave. A mi se bavimo njima.